Za sve one koji misle da smo „hejteri“ i da ne volimo japanske automobile, evo kratkog pregleda argumenata zašto se možda ponekad tako čini…

Cijenjeno čitateljstvo kojem nije stran opus objava u sklopu našeg malenog internetskog kutka posvećenom svijetu automobila u pravilu zna da je svojevrsna nostalgija ovdje često prisutna. Zašto je tome tako, teško je objasniti, ali recimo da ovaj današnji svijet automobila u mnogočemu više nije ono što je nekada bio.
Da, tehnologija je uznapredovala i kod današnjih se automobila često više naglašava oprema i igračke, nego npr. vozna svojstva i performanse. Isto tako je auto-industriju današnjice pogodila hrpetina zakonskih i inih drugih obligacija, pa su proizvođačima na neki način vezane ruke. No to je najčešće tek puko opravdavanje zagovaranja trendova koji prije podrazumijevaju marketing, nego bilo što drugo vezano uz neki novi automobil.
Trajnost je postala upitna, ali ne zbog nemogućnosti proizvođača da proizvedu kvalitetan i trajan automobil, već zato što se to ne isplati. Iz tog razloga danas prosječan automobil ima milijardu senzora, modula i elektroničkih sklopova koji pojedinačno koštaju puno više nego vrijede, ali uz sve to imamo npr. i plastične natezače lanaca u motorima, te brtve koje se raspadaju kao da su za to unaprijed programirane.
S one druge strane svijeta automobila je u današnje vrijeme poster-materijala sve manje i manje, te se svi proizvođači danas sve više okreću ekologiji, ergonomiji, autonomiji i inim drugim „ijama“. Uglavnom, nekima je sve to sasvim u redu i cijela ta poražavajuća priča oko današnjih automobila dotične ne smeta, ali za neke od nas ti novi trendovi ipak predstavljaju odličan povod za provođenje jednog dijela jutra na zahodu.

…i upravo tu dolazimo do Japanaca i njihovih prometalica iz današnjih vremena.

Onima koji su odrastali u sklopu prošlog milenija, odnosno točnije u osamdesetima i devedesetima ne treba puno objašnjavati čime su sve japanski automobili iz tih vremena fascinirali i privlačili publiku.
Dizajnom su možda bili uglati, kockasti i pomalo čudnog pristupa, te naizgled neusporedivi s konkurencijom kakvu je iz tvornica na cestu izbacivala Europa. Možda su u usporedbi s nekim tada (a i danas) razvikanim proizvođačima svi ti japanski automobili djelovali malo previše generičkima. Kopirali su tadašnje dizajnerske posebnosti, kombinirali nekoliko automobila u jednom, te često zbog toga bili na stupu srama (poput npr. Toyote koja je za model MR2 od Ferrarija dobila tužbu).
…a možda je sve to samo u glavama onih koji Japance i njihove automobile nikada nisu shvatili kako treba, ili se pak iz ovog ili onog (najčešće sektaškog) razloga nisu ni trudili.

Japanski su automobili na cesti i na stazi bili u stanju “uzeti mjeru” čak i najrazvikanijim automobilima iz ostatka svijeta. U domeni utrkivanja su zbog svojih iznimnih sposobnosti često bili zabranjivani (što je npr. bio slučaj s Nissanovim tehno-čudovištem u obliku modela Skyline GT-R R32, kojem je svojevremeno zabranjen pristup natjecanjima na teritoriju Australije). Često su se mijenjala pravila zbog njih, a neke je od grana automobilizma iz tog vremena bez japanskih automobila skoro nemoguće zamisliti. Uostalom, prisjetimo se samo Celice, Corolle, Lancera i Impreze i pokušajmo na trenutak zamisliti natjecanja bez njih unutar konkurencije na asfaltu i u blatu, pa sve istog momenta postaje jasno.
Uglavnom ne bi bilo pretjerano reći kako je japanska auto-industrija u sklopu tih godina na tržište nudila neke od najzanimljivijih automobila na svijetu.
I zato nam se unutar zidova redakcije ova današnja većinom gadi.

Realno gledano, automobili koje Japanci danas proizvode kvalitetom nimalo ne zaostaju za ostatkom svijeta. Dapače, neki su modeli japanskih proizvođača zamjetno kvalitetniji, tehnološki napredniji i općenito otporniji na „zub vremena“. Ali u usporedbi s tek nekoliko desetljeća starijom braćom i sestrama iz zemlje izlazećeg sunca, ovi današnji „japanci“ često nemaju baš pretjerano puno smisla. To je pogotovo moguće reći kod osvrta na dizajn, jer neki od njih u smislu dizajna čak i od pogleda na fotografije Željke Markić čine sasvim prihvatljivu opciju.
Danas u Japanu automobile očito dizajniraju Pokemoni ili ekipa koja je o njima ovisna, pa u usporedbi s nekim europskim modelima, oni japanski izgledaju poprilično neozbiljno i smiješno (da se ne izrazim drugačije). Nekim kupcima to itekako imponira, jer su današnji japanski automobili pretežno “drugačiji” od drugih, ali kako bi rekao jedan moj kolega, “i ljudi s genitalnim herpesom su drugačiji, pa to svejedno ne znači da želim biti jedan od njih”.
Uglavnom, pametnom dosta…

Dakle, današnja japanska auto-industrija može služiti tek kao blijeda slika nekih prošlih vremena u sklopu kojih su čak i nazivno obični modeli imali itekako puno razloga za fascinaciju. No što u cijeloj priči od svega najviše smeta svodi se na svojevrsno odustajanje od sportske tradicije s kakvom su Japanci sa svojim automobilima na globalnom planu doista donosili oveću količinu onog bitnog i raznolikog. Za to ne postoji realno opravdanje, te je upravo taj dio priče oko japanskih automobila jedan nepresušan izvor tuge i žalosti.
…a da bih to objasnio na najbolji mogući način, nije potrebno tipkati unedogled, već se dovoljno poslužiti s nekoliko foto-galerija s tematikom „prije“ i „sada“.
Pa krenimo u revijalnom tonu i s dotičnih nekoliko galerija…

Toyota nekad:

Toyota danas:

Mazda nekad:

Mazda danas:

Nissan nekad:

Nissan danas:

Honda nekad:

Honda danas:

Mitsubishi nekad:

Mitsubishi danas:

Subaru nekad:

Subaru danas:

Naravno da su neki od proizvođača izostavljeni, no to je učinjeno namjerno. Npr. Daihatsu u današnje vrijeme skoro da i ne postoji, Isuzu već odavno nije vrijedan spomena, dok npr. Suzuki danas reciklira neke stare modele i nudi nove koji ne zanimaju baš pretjerano puno ljudi. Iz tog razloga jednostavno nije postojala realna potreba stvarati dodatne galerije. A i u krajnjoj liniji, poanta je itekako vidljiva i bez njih.
Stoga eto…nakon svih ovih Celica, Preludea, Evolutiona s raznim brojevima i sličnih tehno-vozačkih poslastica iz devedesetih, vi budite suci i sami procijenite jesu li današnji japanski automobili usporedivi s onima kakvih smo se nagledali dok smo bili mali.
Naši su stavovi itekako poznati i s ovim smo gore postavljenim galerijama pokušali dati vizualno objašnjenje cijele ove priče. Stoga usprkos stavovima mnogih ni u bunilu nismo „hejteri“, već nam je jednostavno žao da neki od najposebnijih automobila svih vremena zbog neke čudnovate „vibre“ iz Japana više nikada nećemo doživjeti.
Vi se cijenjeni čitatelji slobodno izrazite u komentarima na ovaj osvrt. Bit će nam drago – kao i obično.
A do tada pozdrav i do čitanja.